Kilimanjaro “preskočen” kao plitki potok…. Da baš

Dugo sam razmišljao kako započeti ovaj post. Toliko toga bih htio ispričati i podijeliti zato sam sačekao par dana od povratka da se pomalo dojmovi slegnu. 

25.07.2019. krenula je 22 članska ekspedicija iz Zagreba, s ciljem osvajanja Kilimanjaro-a, najvišeg vrha Afrike. Tog dana, u ranim jutarnjim satima krenuli smo iz Zagreba, preko Istanbula i Zanzibara, a 24 sata kasnije sletjeli smo u Moshi, Tanzanija. Dan odmora i prilagodbe, pa pokret na „life changing“ uspon koji je trajao 6 dana.​

Na ulazu u nacionalni park pridružili su nam se dodatni članovi, ponajviše domaći. Oni su nam ekspediciju uvelike olakšali. Njihove uloge su bile da budu naši lokalni vodiči,  da nam pomognu u prijenosu tereta (vode, hrane i opreme) te kao kuhari. Ti izuzetno mladi ljudi unijeli su mnogo dobrog duha u cijelu ekipu.  Najmlađeg kojeg sam upoznao je imao samo 15 godina. U prvih 48 sata više od 50 % članova naše ekspedicije bilo je pokošeno želučanom, tj. crijevnom virozom. Nije izgledalo dobro. No nismo se dali smesti.

Prva 3 dana pratili smo Marango rutu koja nas je digla za 3000 mnv, s 1800m na 4800m. Prolazili smo kroz vlažnu afričku džunglu, krš i na kraju pustinju sve do naše baze u Kibou (4800 mnv). Da ne bi mislili da smo mi prišli lišo jer smo imali nosače uz nas, svaki član ekspedicije sa sobom je nosio ruksak s cca 10 kg na leđima.  Vjetar nas je u pustinjskom dijelu nemilosrdno mlatio satima. Usporedbe radi, to je kao da hodaš satima po buri u Velebitskom kanalu. Svaki dio tijela morali smo u potpunosti zaštitit, jer prašina i pijesak ulazili su nam u svaku poru. Kada smo nakon iscrpljujućeg dana legli, spavali bi u nastambama bez grijanja, vode ili drugih razumljivih komocija, i samo spavanje na 4800 mnv bilo je zaista teško. Čvrsti i duboki san za sve nas bila je nemoguća misija. Ja sam čak uspio odspavati prosječno 5 sati, uz nekoliko buđenja. Ali bilo je hladno i nemilosrdno, zato samo spavali potpuno odjeveni i polu sjedeći položaj je bio najbolji položaj koji sam uspio zauzeti. Bili smo kronično umorni i neispavani, ali želja da dođemo do vrha bila je jača od svega ostalog. 

Na 4800 mnv većina članova ekspedicije, imala je glavobolje (radi manjka kisika u zraku). Pojedinci su patili od mučnina i povraćanja, a neki su jednostavni bili prikovani uz krevet.  Neki je mučio proljev, malaksalosti ili umor. Sve manje smo mogli jesti, a naše kretnje postale su sve usporenije i teže. Hodanje na 4800 mnv zahtijevalo je potpunu kontrolu  i koncentraciju. Na toj visina svaka aktivnost zahtijevala je energiju  i kisik,  a kisika je bilo sve manje i manje. Naporno je bilo čak i trepnuti. Odlasci na prilagođeni „WC“ zahtijevali su jednako tako izuzetnu koordinaciju. 

4. dan, KIBO, je bio namijenjen za odmor, regeneraciju, hidrataciju i aklimatizaciju. I to se pokazalo ključnim. U 18:00 nam je bila servirana „posljednja večera“. Nitko nije mogao jesti. Bili smo iscrpljeni ali i odlučni nastaviti do kraja 

31.07.2019, točno u ponoć -Pod vodstvom Franje Kmeta i Gorana Sajke, krenuli smo (svih 22 člana), na osvajanje posljednje, najzahtjevnije, najekstremnije etape, prema najvišem vrhu Kilimanjaro-a, Uhuru peak. E,  tu počinje zabava i prava pustolovina. Naše kretanje su bile maksimalno usporene zbog nedostatka kisika. Hodali smo kao u transu. Svi smo bili usredotočeni na disanje i na korak. Ništa drugo nije postajalo. Glava je bila potpuno prazna. Urođeni mehanizmi, kao primjerice modus preživljavanja, bili su uključeni do maksimuma. Psiha je bila pod izuzetno velikim utjecajem nedostatka kisika i mnogima od nas, uključujući i meni,  priviđale su se nerealne stvari. Pa tako su neki vidjeli prekrasne zagorske vinograde usred Afrike na 5000 mnv J, neki su bauljali, neki vidjeli bazene, neki su htjeli malo odspavati, a neki su uočili unutarnje i vanjske neprijatelje. Osobno sam većim djelom uspona bio potpuno nesvjestan i isključen. Sjećam se samo dijelova, ali pamtim da je taj uspon nešto najteže što ljudsko tijelo može podnijeti, i naravno nešto najteže što sam osobno napravio u životu. Nakon 8 sati neprekidnog penjanja, Tim Kiromax je stigao do Gilmans point 5685 m

.                  

Izuzetno sam ponosan na svoju suprugu, Aleksandru Šantek, „Alex“, koja je „muški“ odradila ovu ekspediciju.  Kao najstarija, ženska, članica ovaj uspon je odradila s toliko snage, volje i odlučnosti da bi joj na tome mogao zavidjeti svaki muškarac. Ne postoje riječi kojima mogu opisati ponos gledajući u svoju Alex,  ne samo da je pokazala fizičku snagu i izdržljivost već je njena psihička snaga bila toliko jaka da je sam pogled u nju i mene hranio i poticao.    

Na kraju želio bih se zahvaliti svima koji su sudjelovali u ovoj misiji.  Većina nas se nije poznavala prije puta, međutim taj zajednički cilj nas je toliko zbližio da slobodno mogu reći da smo postali jedna velika obitelj, te smo se kao prava obitelj poticali i bodrili i  bili tu jedni za druge kada je bilo najteže. Vesela atmosfera, podrška, iskrenost i poniznost je nešto što nas je pratilo od samog početka. Ekipo hvala vam na tome.